Ingeniozna opaska br. 54,8
|
Zagrebom se najljepše šeće uz Lambchop |
14.01.2008., ponedjeljak
Ingeniozna opaska br. 54,8
20.12.2007., četvrtak
Common
|
Što je zajedničko Platonu i Williamu Blake-u? Pitam ja Vas. |
28.11.2007., srijeda
Neću da vjerujem u laži te, MI IMAMO HRVATSKU, ONI IMAJU SVE! (Fakofbolan)
|
Bez dodatnog teksta. Mi smo retrdirana nacija. Izbori bijahu dokaz. Sad lijepo sjednimo i priznajmo. Idioti smo/ste. Svi. I koji jesu i koji nisu glasovali. Idemo dalje |
22.10.2007., ponedjeljak
Ubio sam dimnjacara
|
Hodao sam ulicom s pistoljem u ruci. Bio je napunjen srebrnim mecima jer sam pozelio ubiti kojeg vampira prije spavanja. Iza jednoga ugla ispred mene je izletjela crna prilika. "Umri vampiru" zavikao sam i napunio ga vrelim srebrom. On je pao. Iz rana na prsima mu se dimilo. Iz usta mu je virio okrajak bureka. Nije to bio vampir, bio je to dimnjacar. Sto covjek mora napraviti kad ubije dimnjacara? Uhvatila me panika. Ako dimnjacar donosi srecu, onda ubojstvo istoga vjerojatno donosi tesku nesrecu. "Ne zelim biti nesretan," plakao sam sebi u bradu. Nikoga nije bilo briga. Moj prijatelj je samo odmahnuo glavom i rekao da je to kao razbiti tridesetak zrcala. Vrlo losa karma. Legao je na cavle i zamolio me da ga vise ne ometam. On je, znate fakir, i nema puno vremena za svijetovna sranja, kaze. Moj drugi prijatelj je cigan. "Jebo´s jeza, Bato" rekao je Ciga. Pukao je svoga majmuna Sajnefelda nogom u rebra i naredio mu da skace. Gospode su prolazile, podavsi mu koju kovanicu iz sprejem isaranih bundi. U tramvaju sam sreo svoju prijateljicu. Ona je 24. osoba koju sam u zivotu upoznao. Ja sam u videoteci broj 24. Zato mi ona puno znaci.Ona je u slobodno vrijeme volonterka i dobra vila. I njoj sam ispricao svoju nezgodu sa vampirom/dimnjacarom. Ona me je u cudu gledala. Odvela me u knjiznicu, uzela staru debelu knjigu nekakvih mitova, i trazila slovo D. "Evo ga, dimnjacar", nema nista o potencijalnoj kazni za njegovo umorstvo" rece ona. Ma kvragu i dimnjacar... Kad sam se sretan vracao kuci, zamalo sam prosao ispod ljestava. Na svu srecu nisam. Dok sam se izvlacio ispod njih, zapeo sam rukavom i srusio ih na pod. Odmah sam uzeo pismonnosu i napisao joj pismo. Je li losa karma ako srusis ljestve, ali ipak ne prodes ispod njih? Zasad mi nista nije. |
26.09.2007., srijeda
...koji vjeruju u reinkarnaciju samo odgadaju vlastiti zivot
|
Ja sam jednom imao djetinjstvo. Stari logor na stablu. Neuporabljivi roštilj, puhaljke i dva psica. Crni i smedi. Našli smo ih napuštene pored kontejnera. Crni nije imao jedno oko. Krali smo mlijeko iz kuca da bi ih nahranili. Oni su trebali biti cuvari. Zacudo, ne mogu se sjetiti kako smo ih zvali. Nogomet na školi subotom. Istina, rijetko sam igrao. Bio sam ili zamjena ili u najboljem slucaju vratar. Ulica protiv ulice. Zapoceto na nogometu u mirnodopskim uvjetima nastavilo bi se igranjem skrivaca. U ratnoj situaciji vodili bi se bespoštedni ratovi puhaljkama. Mnoga je majka zakukala vidjevši svoga junaka na kraju dana cijelog u modricama. Izgadanog palminim bobicama. To je slicica iz vremena prije 6, 7, 8 godina kad je sve bilo lijepo. KAd bih vam na pitanje sto zelim biti u zivotu odgovorio Kiborg. Sad nista ne bih volio manje od toga. A postajem jedan od njih. 00:00 h 19 mi je godina. Upravo sada. Zapravo nije nego za 6 h i 5 min. Pravo vrijeme za sumiranje vlastitih neuspjeha. Sutra navecer vec necu sjediti za ovim racunalom. Necu biti u ovoj kuci. Nista vise nece biti isto. I opet, nakon sto sam si 100milijuna puta rekao da necu napisati sladunjavi placipickasti post o odlasku napravio sam to. Svima, a posebno Amalki zelio bih reci da mi je zao. Bio sam nitkov i to je istina. Sebican, bahat, ogavan. A postojali su ljudi koji bi me od toga lijecili. Mislim da sam veceras u 19:37 izgubio i posljednjeg. Ja sad idem. NEmam pojma hoce li ovo biti zadnji post. Samo sam vam ovo htio reci. Vidio sam Leonarda Dicaprija mnogo puta kako umire,ali sam samo jednom zbog njega zaplakao. Ne u Titanicu, ne u dnevniku kosarkasa, ne u Romeu i Juliji, nego u Departedu. A departed mi se cak niti ne svida. Ja sam fan paklenih poslova genijalnog azijskog akcica. I samo nesto jos prije nego se odjavim. Pokusajte postupke drugih pogledati pod vise svjetlosnih filtara. Shvatit cete kako nije sve crno bijelo. Pohabana i pretenciozna izjava, znam, ali morao sam reci, jer sam to zelio vise nego postati kiborgom. Sada reklame i odjava. |
18.09.2007., utorak
Ljeto nije ljeto ako ne ostavi pokoju slicicu
|
--Ultimativni san prosječnog hrvata  --Ah ovaj hipersenzibilni, mega pjesnički pogled u daljine ((Zapravo fejkersko poziranje))   --Seoski mudraci  --Tri kuma-isto ko škoro tomson i bulic  --Seoski dernek  --provincijalci i RAFO  --Kiša feat rokenrol  --Ljetna najfrizura po izboru hairstyle gurua. Inace neki seljo kojeg ne znamo, al se ovaj friz mora objaviti.  |
12.09.2007., srijeda
Action man
|
-"Mama, hocu baš toga!" viknuo sam i pokazao na Action man-jungle special forces. Ali isti je kao i ovaj tu a gotovo dvostruko skuplji nije se dala majka. Ali mama, ovaj je jungle-task force, a ovaj special force. Kako možeš tvrditi da su jednaki?! Majka je slegla ramenima i odvela me veselog prema pultu. Izvadila je karticu i platila. Dobio sam svoga jungle speciala. Devetnaesti u kolekciji. Ja sam Alex.Imam 9 godina, 19 action mana, 7 G.I Joe-a, 2 dr X-a, 2 X-ova pomocnika, 4 Kena, 5 Barbie i 2 Shelley. Barbie lutke imam da Action Man-i imaju supruge, Shelley da imaju djecu, a Kenove da u mojim igrama budu obicni civili ili statisti. Jer ja znam da na svijetu nema grada ni filma u kome su svi muškarci zgodni i mišicavi. Prvu Barbie kupio mi je tata. On se tada prije dvije godine nervozno smješkako trgovcu besmisleno objašnjavajuci kako kupuje Barbie mojoj maloj sestri za rodendan. Ja nemam sestru. Ali zato Action mani imaju žene. Shelley mi služi samo u scenarijima u kojima bi dr. X oteo kci jednog od Action man-a (onoga koji bi taj dan imao glavnu ulogu) kako bi je onda on spasio iz X-ovih zlih ralja. Kenovi do rucka uglavnom izginu u unakrsnoj vatri, a zna se dogoditi i da X potkupi kojeg Action mana i pretvori ga u zlocestog. TAj obicno bude jedan od onih ciji dijelovi nisu posve fleksibilni. Al se on naravno u kljucnom trenutku pokaje i baci X-a kroz prozor ili u bacvu sa radioaktivnim otrrovom. Doduše X se u sljedecoj igri vrati još gori i demolira bazu Action mana(koja obicno bude ispod stola) i rani Barbie, a iznervirani Action man krene u bešcutnu osvetu u kojoj X opet strada. Kako sve ove igracke imaju odjecu koja se može svlaciti tako sam naucio puno o ljudskoj anatomiji. No ni action mani ni Kenovi ni g.I Joe-ovi ni barbie ni shelley nisu izmedu nogu imali ono što sam ja imao. Pišulinca. Nekoliko sam puta upitao mamu zbog cega je to tako ali su njeni odgovori redovno bili nedefinirani ili bi jednostavno skrenula s teme. Uvijek sam htio biti baš kao Action man, i to sam govorio mami i tati, a oni su govorili kako moram jesti mrkvu i špinat i u školi ne izbjegavati tjelesni. I sve sam to radio, i kupovao odjecu nalik na njihvu, i nosio action mana kod frizerke da mi napravi istu frizuru, ali sve dok je u mojim hlacama živio pišulinac ja nisam mogao biti action-man. Teta je jednom imala operaciju. Lijecnici su joj odrezali slijepo crijevo. Znam da je bilo negdje dolje, i pitao sam prijatelja iz razreda,dobro nije mi prijatelj ali je decko iz razreda koji mnogo zna je li pišulinac isto što i slijepo crijevo, a on je rekao da jest, i onda sam ga pitao bih li ja mogao odrezati svoje slijepo crijevo i on je rekao da bi, samo mi trebaju oštre škare i rakija. Škare sam razumio ali rakija mi nikako nije bila jasna. On je to vidio na filmu. Trebalo je mjesto gdje je bio pišulinac preliti rakijom kako bakterije ne bi pojele moj organizam. Došao sam iz škole, otišao u podrum, uzeo tatine škare za živicu, iz mini-bara izvadio bocu s rakijom i otišao u podrum. Ponio sam još samo action mana da mi pravi društvo jer sam znao da ce boljeti, a kako oni nikada ne placu, znao sam da necu ni ja onda plakati. Uzeo sam škare, zatvorio oci i cvrsto stisnuo. Krv je pocela curiti iz mog slijepog crijeva. Boljelo je. Vrištao sam kao lud, a onda je crijevo otpalo. Sam sam isti kao Actionman. On je samo buljio u mene. Pogledao sam dolje i vidio krv. Mnogo krvi. Pao sam u nesvjest. Probudio sam se u bolnici. Mama je plakala,a tata je pricao s doktorom. Sad sam isti kao action man rekao sam mami. Ona je još neutješnije pocela plakati. Donestite mi Action mana u bolnicu šaptao sam. Nema ih više sine. Nema više action mana. Pridružio sam se majci u placu. Prišili su mi moje slijepo crijevo. A action mane dali siromašnoj djeci. Tada sam shvatio da su mama i tata pomocnici Dr X-a. Osveta ce biti moja. |
30.08.2007., četvrtak
keep love alive
|
Zar i vi ne mrzite one filmske scene kada mladic/djevojka napravi sranje, ubije nekoga ili slicno, pa nju ubije murijak, a onda na sprovodu kada on uplakanoj majci daje sucut, ona se dere na njega kao da je on kriv. Takve ja scene mrzim. A od likova najvise mrzim ambiciozne novinarke i nepogresive negativce. Volim femme fatale, ali uvijek navijam za skromne i dobre djevojke. Navijam za Amelie i sve koje se tako osjecaju. Sad priznanje: KAd sam bio mali najdrazi mi je film bio krvavi sport sa Jean Claude Van Dammeom |
26.06.2007., utorak
JEdnostavno je lijep dan
|
Probudio sam se u 6:15. Umio sam se, oprao zube i obrijao. Obukao sam traperice i žutu majicu, onu koja donosi srecu, da. Sjeo sam u auto. Upalio Six pack i vozio. Vozio sam prilicno brzo. Netko mi nedavno rece kako slušanje omiljene glazbe potice vozace na bržu vožnju. Malo vjerojatno, ali moguce. Parkirao sam blizu škole. Razliku sam propješacio. Škola je bila na uobicajenom mjestu. Tamo gdje stoji od `57. Smiješno ružicasta i socrealisticki dizajnirana. Park je bio lijep kao i uvijek. TAj ce mi park uvijek biti drag. Zapalio sam cigaretu, narancasti Pall Mall (Amber), ispuhao nekoliko kolutova i na zvuk zvona poput Pavljovljeva psa ušao. Škola je bila neobicna onako prazna i prolazna. Puna šarenih plakata bez znacaja. Puna slika, ostataka, diploma i fragmenata. Neki ostaju, neki odlaze; bila mi je omiljena misao u tome trenutku. Ravnatelj, s onom svojom HomerSimpson facom izdiktirao je buldogskim glasom raspored kabineta za pojedine predmete. Hodnici su isti kao i kada sam zadnji put bio tu. Memljivi, smedi (u jesen posve nepodnošljivi) ružni, socijalisticki. Zadnji sam put inace tu bio pred nekoliko dana. Prvi sam ušao u Hrvatski. Osim što mi je bio obvezan, Hrvatski sam imao i kao treci predmet. 1. Zavisne recenice 2. Romantizam u svjetskoj književnosti 3. Ivan Slamnig-ubili su ga ciglama Za treci predmet: 1. Shakespeare-Hamlet 2. Hrvatska književnost u egzilu 3. Glasovne promjene Ekspresno sam ga riješio, naravski uz male zastoje u gramatici (valjda sam i njih vještim muljanjem i inzistiranjem na uporabi u recenici uspio zavarati). Romantizam ionako poznajem dovoljno da o njemu mogu razgovarati više sati, Slamnig je sjajan pjesnik, Shakespearea mora poznavati svatko tko se voli nazvati civiliziranim, a o egzilantima se i nema baš previše pricati. Zapalio sam, cekao red za uci na engleski. Ušao sam, dobio papir sa zadacima, i sjeo na pripremu. Cijelo vrijeme sam se smijao jer je bilo prelako. Tekst o mladim beskucnicima Londona, par pitanja iz teksta koji je trebalo procitati i prevesti, vokabular sa humanitarnim izrazima i organizacijama, te gramatika sa "some" i "any", zatim još i recenice sa "I wish" i "if only" U 13:00 davali su se rezultati. Otišao sam cisto da ne lažu kako sam bahat. Je li uopce potrebno govoriti- Maturirah s 5. Za nagradu dobio sam bocu vrhunskog njemačkog vina. Dobio sam kutiju američkog Lucky Strikea (Kakav se kod nas ne može više tako lako nabaviti), kutiju uvoznog Davidoffa, jer moji znaju koliko volim uvozne cigarete i dobra vina. Ah, život zna biti tako lijep. |
22.06.2007., petak
Tvoje ime gasim cigaretom.
|
Tvoje ime gasim cigaretom. Imao sam te na ramenu,a više te ne želim na njemu. Soba je mala i smeda.Zastori su teški navuceni,a tapete pohabane. Televizor vec vijekovima ne radi. Kalendar je na listopadu 2006. Hahaha, listopad 2006. Kao da nije bio isti život. tetovirao sam tvoje ime na rame. Je li bila greška, ili ne, još ne mogu reci. Ime ti gasim cigaretom. Svaki žar koji zapece kroz kožu jedno briše slovo. 5 slova. 5 cigareta. 5 mjeseci. 5 naših pjesama. 5 mjesta za izlazak. 5 najboljih zajednickih prijatelja. Tetovirao sam tvoje ime na ramenu. I ti moje na svojemu. Može li jedan biljeg uopce biti zalogom vjecne ljubavi? Ne, naravno da ne. Može li potkožna tinta oznaciti vjecnost jedne zajednicke ere? Ne može. Može li cigareta ugasiti ljubav koju ipak još osjecam? Može li 5? Opet negativno. Djeca smo bili. Nismo znali da stvar nije u tetovaži. Nije bila stvar ni u 5 slova. Ni u 5 cigareta, ni u 5 pjesama, ni u 5 mjesta, ni u 5 ljudi koje smo voljeli. Bilo je to u nama. Dublje od epiderme. Dublje i od derme. I od potkožnog tkiva. Dublje od srca i bubrega. Negdje u divljoj prirodi u kojoj smo obitavali. Postojao je žar koji nije dopuštao našu vjecnost. onu koju necemo nikada naci. Ni ja ni ti. Vjecno cemo patiti. I necemo se nikada vidjeti. Od žara ostat ce ožiljci. Vjecno cu te pamtiti. |
